Flying elephants.

02.01.2010., subota

Uvijek ista.

03.10.2009., subota

Jedan dan starija.

Zovem se M. Ako me nacrtaš, ja sam u obliku oblaka. Ako me obojaš plava sam. Ako me zagrliš, hladna sam poput kamena. Ako me poljubiš, okusiš maline. Ako me pogledaš, nestanem. Da sam godišnje doba bila bih jesen. Da sam cvijet bila bih mimoza. Da sam grad bila bih London. Da sam životinja bila bih mačka. Da sam lik iz knjige bila bih Emma Bovary. Da sam dio dana bila bih zora. Da sam osjećaj bila bih nostalgija. Da mogu biti bilo što bila bih putnik kroz vrijeme. Ja sam leteći slon. Pravim se da više nisam dijete. *curlytops Cross the border, Into the big bad world where it takes you 'bout an hour just to cross the road just to stumble across another poor old soul from The dreary old lanes to the high-street madness Eye fight with my brain to believe my eyes and it's harder than you think to believe this sadness that creeps up my spine and haunts me through the night and life is good and the girls are gorgeuos suddenly the air smells much greener now and I'm wondering 'round with a half pack of cigarettes searching for the change that I've lost somehow These streets have too many names for me I'm used to Glenfield road and spending my time down in Ochy I'll get used to this eventually I know, I know M.

08.09.2009., utorak

Remember those classes when we thougt we were so smart?

Jedina stvar koja je obilježila posljednja dva tjedna je užurbanost. Iako nisam očekivala opušten početak školske godine, nisam očekivala ni nešto ovako. Isti glupi profesori predaju iste glupe predmete u istoj glupoj školi. K vragu i gimnazija i profesori i državna matura! *dargeg A,B,C,D,E,F and G oh that reminds me of when we were free Ne znam je li stvar u mom kompjuteru ili u blog.hr-u, ali u zadnja tri tjedna uopće ne mogu otvoriti pojedine blogove, a do danas nisam mogla ni blog editor :( M.

19.08.2009., srijeda

Yellow.

Živim dan po dan. Svaki dan gotovo identičan prethodnom. I lijepo je ponekad. Ljeto je pri kraju. Vruće je i narančasto. Moje ljeto je uvijek narančasto i zeleno. I žuto. I plavo. Čitam knjige koje sam već pročitala i slušam glazbu koja u meni budi čudne osjećaje. Osjećaj zaljubljenosti i čežnja za nečim što nemam. Nostalgija i sjeta. Osjećam toplinu. Pijem sok od naranče i sjedim pored otvorenog prozora. Lišće drhturi na vjetru. Hladno je. I pišem kratke rečenice i uživam u njima. I svaku započinjem samoglasnikom i. I sviđa mi se to. Podsjeća me na jednu pjesmu. I lije na uglu petrolejska lampa... Poezija je lijepa. I pitam se razumije li itko moje kratke rečenica. Shvaćam da mi to nije važno. Nikad nisam bila osobito rječita. Opravdavam samu sebe jer ne znam s riječima. Uvijek je više osjećaja nego dobrih riječi koje bi ih mogle opisati. I uvijek se izgubim i zapetljam i više ne znam što sam htjela reći. A on kaže da voli kad govorim "pobogu" jer je to slatko. I ja mislim "slatko je". Razmišljam o stvarima koje nisam dugo radila. Razmišljam o sitnicama koje mi nedostaju. *CaterpillarOfAngst I have climbed the highest mountains I have run through the fields Only to be with you I lijepo je. Veselim se putovanju u Italiju, ali ne i školi. Upala sam u ljetnu rutinu i udobno je. Ne želim je kvariti. Spavam, sanjarim i dišem. I ništa mi drugo ne treba. Bježim od stvarnosti. I to je lijepo. Jer stvarnost je siva. Zidovi moje sobe su prije bili sivi. Sad su zeleni. Zelena boja odmara oči. Padaju mi na pamet čudne asocijacije. Smiješno je. Ne razmišljam o gramatici i pravopisu. Ne znam koji je danas datum ni koji je dan. Bojim se da ću zaboraviti otići na upise. I kasnim s vračanjem knjige najmanje tjedan dana. Jer sam lijena. Ne sviđa mi se dizajn mog bloga ni boxevi. I ne mogu naći savršenu sliku. I ne mogu smislit dobar naslov za ovaj post. Marilyn.

02.08.2009., nedjelja

Take back the city.

ili Marilyn goes to London. Verojatno sam ovaj post trebala napisati prije, odmah nakon povratka, dok sam još bila svježih dojmova. Ali naravno, nije mi se dalo :) Zapravo to je bilo ono vrijeme kad sam mislila da je s mojom blogokarijerom gotovo i da više nikad neću otipkati ni jedan post. Baš sam se prevarila. No krenimo od početka. Mislim da je moja ljubav prema Londonu započela još davno, otprilike u ono vrijeme kad sam pročitala prvu knjigu Harryja Pottera ili kad sam počela učiti engleski. Četvrti razred osnovne. Prvi put sam u Londonu bila prije dvije godine. I ostala samo oduševljena, zaprepaštena, očarana... što još? Sivi, magloviti, kišni London, baš onakav kakvim sam ga zamišljala. Smiješni naglasak koji mi je bio strašno nerazumljiv prvih nekoliko dana, ali ufurala sam se kasnije The Houses of Parliament London Eye, St James's Park Drugi put London sam posjetila prije otprilike mjesec i pol dana. Moj boravak tamo bio je opet nažalost prekratak. No bolje išta nego ništa, zar ne? Ovaj put dočekalo me neobično sunčano i vruće vrijeme. Ni jedan dan nije kišilo, samo nas je posljednji dan u šetnji uhvatio pljusak. To je valjda London plakao za mnom Posljedica takvog vremena bio je moj od sunca crveni nos, čelo, obrazi i ramena. Tako sam Londonom šetala kao smiješni izgubljeni Rudolf :( Nema veze. Na kraju krajeva, tko se još može pohvaliti da je izgorio u Londonu? Buckingham Palace, St James's Park Royal Greenwich Nulti meridijan, jedna noga na istoku druga na zapadu :) Trafalgar Square, National Gallery Također prekrasan grad, Pariz. Ali teško da me je nakon Londona išta moglo impresionirati. Jedini minus mu je bezobrazni konobar koji nas je istjerao iz restorana jer nas je bilo četiri, a naručile smo samo dvije pizze. "Impossible!" Da sam samo znala psovati na Francuskom! Le Tour Eiffel Pogled s Eiffelovog tornja Disneyland Slike nisu nešto posebno, nisam neki fotograf :) They don't call it GREAT Britain for nothing! M.

26.07.2009., nedjelja

Notes in my notebook.

Mrzim motore. Mrzim buku koju prave. Automobili su puno udobniji. I tiši. Zaista dugo nisam bila na ovom blogu. Čudno je to koliko mu se neprestano vraćam iako sam u jednom trenutku bila uvjerena da više nikad neću ući u ovaj blog editor. No prevarilo me. Zašto je to tako ne znam. Ali vjerojatno svi koji bar povremeno pišu znaju o čemu govorim. Bi li se to moglo zvati ovisnošću ili jednostavno potrebom? Potrebom, vjerojatno. S vremena na vrijeme osjetim potrebu izliti sve nakupljene osjećaje na papir ili u ovom slučaju... ne znam kako bih to nazvala. Jedino što nikad nisam bila dobra s riječima. Tako su izljevi mojih osjećaja završavali uvijek kao hrpica rečenica s premalo smisla. Tu bi nastajao problem. Kad god bih samu sebe pokušala shvatiti čitajući zapise iz dnevnika samo bih se još više izgubila. Nikad nisam samu sebe uspjela shvatiti. Čudno. Valjda se to dogodi s vremenom, kad osoba odraste. A ja sam još takvo dijete. I think the finish line's a good place we could start Take a deep breath, take in all that you could want Ljeto prolazi. Ništa. Čitajući svoj posljednji post shvaćam koliko se malo toga promijenilo. Smatram to lošim. Voljela bih da je ovaj post imao više smisla. Ali nema. No dobro, što je tu je. Marilyn

01.05.2009., petak

Ashes and wine.

The sky grew darker, painted blue on blue, one stroke at a time, into deeper and deeper shades of night. Teško je opisati osjećaje koji me prožimaju u ovom trenutku. No većinu toga čini dosada. Dosada i zavist prema onima koji se zabavljaju. I teško mogu pronaći krivca za to, osim sebe. A sebe ne želim okrivljavati. Jednostavno mi je dosta toga, samosažaljevanja. Nisam uvijek za sve kriva. Dosta mi je introspekcije i bilo kakvih drugih analiza. Dosadna sam sama sebi. Bla. Bla. Dakle, prijeđimo na veselije teme, ukoliko ih ima. Budući da ni sama ne znam o čemu bih pisala, pustit ću misli da same tipkaju što god im padne na pamet. Ako išta. Pitam se koliko će dugo ovaj post nastajati. Pola sata, sat, dva? Nekoliko dana? *DelilahWoolf and I want you now I want you now I feel my heart implode and I'm breaking out escaping now feeling my faith erode how did it come to this? Neon heart day-glow eyes / A city lit by fireflies / They're advertising in the skies / For people like us / And I miss you when you're not around / I'm getting ready to leave the ground / Oh you look so beautiful tonight / In the city of blinding lights. Želim otići negdje. Bilo gdje, samo daleko gdje me nitko, baš nitko ne poznaje. Želim odmor od svakodnevice i rutine. Želim se zaljubiti. Zaista zaljubiti. Onako jako, do ušiju, kako bi se reklo, bez obzira na sve. Šteta što sam previše oprezna da bih si to dopustila. Volim kišu u jesen. Volim oblačno vrijeme i otpalo lišće. Ne volim kišu u proljeće, osim ako je nakratko. Ne volim oblake koji skrivaju sunce. Nije to onda to. Proljeće ne ide skupa s oblacima. Pogotovo ne na današnji dan. Volim vjetar u krošnji. Volim i travu. Kako bi mi dobro došao jedan sladoled sada. Onaj veliki od kokosa ili vanilije s puno čokolade. Mljac. Umjesto toga se prežderavam čokoladom koja mu nije ni približno dobra zamjena. Čudno je koliko nešto može izgubiti ljepotu ako ga dovoljno dugo promatraš. Crte lica se promjene, izobliče. Lik postane prazan i bezličan, potpuno običan. Tužno je to. Nakon nekog vremena sve počinjem uzimati zdravo za gotovo, kao da je oduvijek bilo tu i da će zauvijek biti. Tužno je to jer ne želim da stvari gube svoju vrijednost u mojim očima, pogotovo ako je ona bila neizmjerna. Bojim se onoga što ću propustiti. Jedva čekam ljeto. Marilyn&hearts

15.04.2009., srijeda

You and I will burn this town.

Već dugo nisam bila u blog editoru i iskreno nemam pojma kako da započnem ovaj post. Ali mislim da je vrijeme za novi, pa tako - što bude, bude :) Trenutno jedem čokoladu. Čini se da mi ni nakon Uskrsa još uvijek nije dosta slatkog. Što više slatkog jedem to ga više želim. K vragu, a krajnje je vrijeme za dijetu sad kada je sredina travnja! Već! Kako vrijeme brzo leti! Čini mi se kao da sam se jučer spremala za proslavu Nove godine. Kad smo već kod vremena koje brzo prolazi vrijedi spomenuti da je još samo nešto manje (ili više?) od mjesec dana do ljetnih praznika, odnosno Londona :) Neopisivo je koliko me to putovanje usrećuje. Tih deset dana iščekujem gotove cijelu školsku godinu i ne znam što ću kad se vratim natrag. Ne znam, valjda ću umrijet od tuge. Ili se možda ni ne vratim. *valyeszter I met Louie on an early morning In a sleazy part of town I was tipsy and feeling kind'a lonely Louie offered me his arm He said: You and I we'll burn this town. Slušam ljubavne pjesme. To je valjda zato što očajnički želim biti zaljubljena. A nisam. Nekako se osjećam nesposobnom za takve stvari trenutno. Ali ne želim sada o tome. Ta me tema uvijek izdeprimira, a trenutno sam previše sretna. I zaista, zaista jedva čekam London. I ovo oblačno vrijeme me neopisivo podsjeća na taj grad, neprestano gledam slike, gledam britanske serije i slušam taj lijepi naglasak... I tako... Ne znam što bih još napisala. Moja inspiracija je ravna nuli. Ovi praznici su bili kratki ali su mi neopisivo jako pomogli. Odmorila sam se i spremna sam na nove radne pobjede :) Samo bi još bilo dobro da se prihvatim knjige, ali to neće ići tako lako, nažalost. Voljela bih pogledati neki dobra film. Tako dugo nisam pogledala zaista dobar film. Marilyn&hearts

13.03.2009., petak

Stuck in a moment.

Prošli petak namjeravala sam napisati post. Započela sam s pisanjem. Post nisam objavila. Nisam ga ni dovršila. Bio je glup. Moj post od prošlog petka započeo je veselim obznanjivanjem moje petice iz kemije. To je prva petica iz kemije u moje tri godine gimnazijskog školovanja. Ne, druga je :D Uglavnom, bila sam iznenađena/oduševljena/presretna itd. Onda sam se pohvalila uspješno preskočenim kozlićem. Da, nespretna sam i nesposobna za bilo kakve fizičke aktivnosti. U drugom dijelu posta govorila sam o tome koliko sam perfekcionistica, koliko je to loše, koliko mi je život dosadan i slično. Nekoliko desetaka rečenica samosažaljenja. To su sve gluposti. *denisolivier You've got to get yourself together You've got stuck in a moment And now you can't get out of it Don't say that later will be better Now you're stuck in a moment And you can't get out of it Zašto pišem ovaj blog? Zato jer se želim sjećati svog života. Želim znati kako sam ga provela. Želim kliknuti na određeni datum i prisjetiti se. Ne želim zaboraviti. Zato pišem blog. Istina je da bih sada mogla napisati hrpu rečenica punih samo sažaljenja, i da se ovaj post ne bi previše razlikovao od onog prošlotjednog kojeg, na sreću, nisam objavila. Odnosno, ovaj blog bi se pretvorio u isti onaj kojeg sam odlučila zatvoriti, pun negativnih misli ili odglumljene sreće. To je loše, zar ne? Jer moj se život ni u kojem slučaju ne sastoji od tih stvari. Baš suprotno. Ne znam. Čudno je to. Trudim se biti vesela. Trudim se radovati sitnicama. Trudim se biti entuzijastična. Trudim se voljeti. Trudim se vjerovati da me netko voli. Trudim se zavoljeti sam sebe. Trudim se uspostaviti normalan kontakt s ljudima koji me okružuju. Trudim se sprijateljiti. Trudim se ne izgubiti onu nekolicinu prijatelja koje imam. Trudim se, samo uzalud. Ne uspijeva mi. Kao da sam zapela u jednom trenutku i ne mogu dalje. Kao da me nešto koči, vuče me natrag, no ne znam što. Ili možda čak znam samo si to ne žalim priznati. Možda sam jednostavno prezahtjevna. Možda očekujem previše. Možda težim neostvarivom. Možda, možda. Tko zna. Ja ne. Nisam nesretna, samo sam izgubljena. Ponavljam to cijelo vrijeme. Nije moj život bezvrijedan, samo ga ne znam dobro iskoristiti, ali naučit ću. I to se može. Nisam ja loša osoba, samo nitko do sada nije uspio upoznati pravu mene. Kad bi, zavoljeli bi me. Takve stvari si govorim. I'm just trying to find A decent melody A song that I can sing In my own company A onda jedan dan bude sunčano i sve se čini tako savršenim. I ništa nije važno i svije je lijep. I ja sam lijepa. I ja mogu sve što poželim. I očekuje me najljepše ljeto. I mogu sama jer ne treba mi nitko. Ali ipak znam da sam okružena prekrasnim ljudima. I tako se to vrti u krug. Još 98 dana. Marilyn&hearts

01.03.2009., nedjelja

Spacetravel.

Mijenjam učenje Internetom. Opet. Nije to baš osobito dobra ideja s obzirom na nemali broj testova sljedeći tjedan, no što se može. Lagala bih kad bih rekla da je moja lijenost uzrokovana samo lijepim vremenom ovog vikenda. Ona je više kronična. Zanimljivo je koliko sam više volje i motivacije imala prošlo polugodište. To se negdje u međuvremenu izgubilo. Ne znam tko je za to kriv, ali mislim da se sve ipak svodi na mene. Istina je, međutim, da se zaista trudim otjerati lijenost sa svojih leđa. Pomisao na još samo malo više od tri mjeseca škole mi podosta u tome pomaže. Pijem sok od borovnice. Slušam Coldplay. Razmišljam o ljetu. Razmišljam o idućem vikendu. Razmišljam o tome koliko volim spavati. Razmišljam i o učenju. Just because I'm losing doesn't mean I'm lost. Every river that I've tried to cross And every door I ever tried was locked. Najviše od svega raduje me 20. 6. ove godine. Veselim mu se kao malo dijete Djedu Božićnjaku. Čak više od toga. Jedva mogu i povjerovati da se takve stvari mogu dogoditi meni. I smiješnim mi se čini svo to uzbuđenje i iščekivanje. Svejedno me zanima zašto neke osobe gotovo uvijek prolaze bolje od mene. Polako si skupljam džeparac, peni po peni. Tko zna, možda jednom kad odem, odem na duže vrijeme... Ah, London... Gledaju me udžbenici iz psihologije, sociologije, povijesti i fizike. Gledaju me s mog radnog stola. Gledaju, smijulje se i prkose. Još 110 dana. Marilyn&hearts